/odlomak/
Pristupajući Mediteranu određujemo najprije polazište: obalu ili prizor, luku ili događaj, plovidbu ili priču. Kasnije postaje manje važno odakle smo krenuli, a više dokle smo stigli: što smo i kako smo vidjeli. Ponekad sva mora izgledaju kao jedno, osobito kad se dugo plovi, ponekad je svako od njih drugo.
Polazim s Jadrana, s njegove istočne strane. Sjeverna obala, od Malage do Bospora, bliža je i dostupnija onome tko odavde kreće. Na južnoj strani, od Haife do Ceute, manje je zaljeva i luka. Obilazeći otoke, najprije jadranske, zatim jonske i egejske, Ciklade i Sporade, tražio sam među njima sličnosti i razlike. Uspoređivao sam Siciliju i Korziku, Majorku i Minorku. Uza sve obale nisam pristajao. Na ušćima rijeka najviše sam se zadržavao. Teško je upoznati cijeli Mediteran.
Ne znamo sigurno ni dokle se prostire: koliki dio kopna uz more zauzima, gdje prestaje i na kopnu i na moru. Grci su ga vidjeli između Fazisa na Kavkazu i Herkulovih stupova idući od istoka prema zapadu: podrazumijevali su njegovu prirodnu granicu spram sjevera, zanemarivali ponekad onu s jugom. Stari su mudraci učili da Mediteran seže dokle raste maslina. Nije uvijek ni svuda tako: ima mjesta na samoj obali koja nisu primorska ili su to manje od drugih, udaljenijih.
Kopno se negdje ne usklađuje s morem, ne prilagođuju se jedno drugom. Drugdje pak mediteranske osobine zahvaćaju veće dijelove kontinenta, prodiru u njih sa više utjecaja. Mediteran nije samo zemljopis.
Granice mu nisu ucrtane ni u prostoru ni u vremenu. Ne vidimo ni kako bismo ih odredili, ni po čemu. Nisu ni gospodarske ni povijesne, ni državne ni nacionalne: nalik su na krug kredom koji se stalno opisuje i briše, koji valovi i vjetrovi, djela i nadahnuća šire ili sužavaju. Uz mediteranske obale prolazio je put svile, ukrštavali su se putovi soli i začina, ulja i mirisa, jantara i uresa, oruđa i oružja, umijeća i znanja, umjetnosti i spoznaje. Helenski su emporiji bili trgovišta i poslanstva. Rimskim se cestama širila moć i civilizacija. S azijskog su tla došli proroci i vjere. Na Mediteranu se začela Evropa.
Teško je objasniti što nas nagoni da uvijek ponovno pokušavamo složiti mediteranski mozaik, sačiniti još jednom katalog njegovih sastavnica, provjeriti što znači svaka od njih napose ili koliko vrijedi jedna spram druge: Evropa, Magreb i Levant; judejstvo, kršćanstvo i islam; Talmud, Biblija i Kuran; Atena i Rim; Jeruzalem, Aleksandrija, Konstantinopol, Venecija; grčka dijalektika, umjetnost i demokracija; rimsko pravo, forum i republika; arapska znanost, provansalsko i katalonsko pjesništvo; renesansa u Italiji; Španjolska u raznim razdobljima, zanosnim i okrutnim; Južni Slaveni na Jadranu i još mnogo toga. Narodi i rase ovdje su se stoljećima spajali i razdvajali, zbližavali se ili suprotstavljali jedni drugima možda više nego igdje na ovom planetu: pretjeruje se kad se ističu njihove sličnosti ili uzajamnosti, a zanemaruju razlike i sukobi. Mediteran nije jedino povijest.
Mediteranske se posebnosti ne uključuju bez ostatka u druge cjeline, ne ulaze u sve veze primorja s kontinentom, Juga sa Sjeverom, Istoka ili Zapada s Jugom. Uz naše more mnoga su proturječja obilježila civilizacije, stare i nove: nakon grčke i rimske, bizantsku, talijansku i francusku s provansalskom, španjolsku s katalonskom, arapsku na raznim stranama, hrvatsku od Dalmacije do Panonije, slovensku od Primorja do Alpa, srpsku s crnogorskom, makedonsku i bugarsku, albansku, rumunjsku, tursku, vjerojatno i druge, prije grčko-rimskih epoha, usporedo s njima ili poslije njih, sve zajedno i svaku napose. Kulture Mediterana nisu samo nacionalne kulture.
Njemu ne pristaju mjerila uža od mediteranskih. Iznevjerujemo ga prilazeći mu sa stajališta evropocentrizma, kao isključivo latinskoj, rimskoj ili romanskoj tvorevini, promatrajući ga s gledišta panhelenskog, svearapskog ili sionskog, sudeći o njemu s položaja bilo kakva partikularizma, etničkog, vjerskog ili stranačkog. Sliku Mediterana izobličavali su fanatični tribuni i pristrani egzegeti, učenjaci bez uvjerenja i propovjednici bez vjere, službeni ljetopisci i prigodni pjesnici. Države i crkve, vladari i prelati, svjetovni i duhovni zakonodavci dijelili su na sve načine prostor i ljude. Unutrašnje veze odolijevale su podjelama. Mediteran je više nego pripadnost.
Govor o njemu trpio je od mediteranske govorljivosti: sunce i more; mirisi i boje; vjetrovi i valovi; pješčane plaže i otoci sreće; djevojke koje rano dozrijevaju; udovice zavijene u crno; luke, lañe i pozivi na put; plovidbe, brodolomi i priče o njima; naranča, mirta i maslina; palme, pinije i čempresi; raskoš i bijeda; stvarnost i tlapnja; život i san. Takve su motive zlorabila opća mjesta literature: opisi i njihovo opetovanje. Mediteransko je govorništvo služilo demokraciji i demagogiji, slobodi i tiraniji. Retorike su zaposjedale forum i hram, pravdu i propovijed. Arena se čula dalje od areopaga. Mediteran i govor o njemu neodvojivi su jedan od drugoga.
U svakom su razdoblju, na raznim dijelovima obale, mediteranska protuslovlja: na jednoj strani jasnoća i forma, geometrija i logika, zakon i pravda, znanost i poetika, na drugoj sve što se tome suprotstavlja. Svete knjige pomirenja i ljubavi i križarske vojne ili džihadi. Ekumenski duh i fanatični ostracizam. Univerzalnost i autarhija. Agora i labirint ili aleteja i enigma. Dionizijska radost i Sizifov kamen. Atena i Sparta.
Rim i barbari. Istočno i Zapadno carstvo. Sjeverna i južna obala. Evropa i Afrika. Kršćanstvo i islam. Katoličanstvo i pravoslavlje. Nauk Nazarećanina i progon židovstva. Renesansa nije mogla prevladati srednji vijek svugdje na Mediteranu.
I mediteranski su prividi značajni. Posebnost položaja, cjelovitost ili zaokruženost prostora stvaraju dojam da je Mediteran svijet za sebe i središte svijeta: more okruženo zemljom, zemlja morem. Sunce koje se nad njim izdiže i obasjava ga kao da je na nebu jedino zbog njega ili da je samo njegovo. (Kozmografi i geografi staroga vijeka prenijeli su nešto od te tlapnje u svoje teorije i na karte.) Utjecaj sunčanih okomica uzrokuje stanovite psihološke pojave, prolazne ili trajne.
Otvorenost i prozračnost neba potiču mistična stanja ili strah od onostranoga. Mediteran je podizao spomenike vjeri i praznovjerju, veličini i taštini.
O mediteranskim gradovima za koje znalci tvrde da ne postaju kao drugdje od sela, nego da sami stvaraju sela oko sebe i za se, gotovo je sve rečeno: o polisu i politici, tlocrtu i katastru, gradnji i stilu, kamenu i kamenorestvu, skulpturi i arhitekturi, o hramovima i ceremonijalima, svjetovnim zdanjima i javnim ustanovama, o skalama, portalima, pročeljima i palačama, kapitelima i kaštelima, o trgovima i fontanama na njima, o rivi i korzu, ulici i životu na ulici. Gradovi uz more imali su svoje uprave i utvrde, zakone i zatvore, stanovnike i podanike, povelje i grbove, zastave i pečate. Razlikuju se gradovi s lukama od gradova-luka. U prvima su luke podignute iz nužde, u drugima su poniknule po prirodi stvari; ovdje su sredstvo i dopuna, ondje početak i središte; neke zauvijek ostaju pristaništem ili sidrištem, neke postaju pozornicom ili svijetom. U ove posljednje okuplja se sve i dolazi odasvud, prilazi s kopna i pristaje s mora: to su slobodne luke. Svaka prava luka teži da postane slobodnom, da postigne i stekne sve što je za to potrebno. Mudri su lučani gradili lazarete i određivali karantene. Uz Mediteran niknuše i prvi azili za one kojima je duh zaplovio pučinom, koji su izgubili sidro.
Je li luku otvorila rijeka, jesu li je izabrali kopno i zaleđe ili ju je odredilo more, po tome ih možemo razvrstati. Priroda luke ovisi o načinu na koji je more u njoj prisutno, kako i kome je dostupno: Atlantik ili Pacifik mora su udaljenosti, Mediteran je more susjedstva, Jadran more bliskosti. U slobodnim lukama najviše se osjeća prisutnost mora. U njima se ne vode samo trgovački poslovi ili barem ne najunosniji. (Iz nekoliko luka na jonskim otocima otpremale su se donedavno isključivo školjke i koralji za djevojačke ogrlice.) Vjerovanje da potonuli gradovi imaju svoje luke odavno postoji na Mediteranu. Moli su najdostojniji branitelji luka, zato ih ponegdje i zovu lukobranima. Međusobno se razlikuju kao i same luke: jedni su prirodno izrasli iz obale i oslonili se na nju, drugi su gomila kamenja, dovezenog tko zna otkud i nabacanog bilo kako na morsko dno. Po prvima se može šetati i dokoličariti, po drugima raznositi teret i trgovati. Jednima pristaje ime koje nose, druge je lako pretvoriti u gatove, kao što se to čini u golemim pristaništima. Galebovi izbjegavaju ove posljednje, a izgleda i ribe, osim najneuglednijih. Moli na kojima su dugovječna služba i ustrajnost ostavile patinu ne razlikuju se od okolnih stijena. Neki od njih sliče izduženim lañama: toliko su vjerno čekali lañe da su im na kraju postali slični. S takvih se mjesta ostarjeli moreplovci osvrću na svoju mladost bez žaljenja. Na Mediteranu tijelo stari brže od duha.
Moli pridonose da pristanište i skladište, istovar i utovar, strojevi i usluge ne budu cijela luka. Bitve (bite ili kolone) na njima, ižuljane od konopa, svjedoci su lučkih dogañaja: dolazaka i odlazaka, vezanja i razvezivanja. Kad nema broda da se za njih veže, čekaju ga da doplovi. Starost mola mjeri se po tome kakve su mu bitve ili koliko je od njih ostalo. Grad vraća luci dio onoga što mu je dala, da bude više nego što bi bez nje bio. I luka tereta može postati lukom zaborava. U takvoj luci žene dobivaju na cijeni, a pomorci ponekad žive drugi život.
Nije to slučaj samo u mediteranskim lukama i njih ne treba zbog toga izdvajati. I ovdje su kajanja neiskrena kao i drugdje, ali su možda pokore strože. Tako je bilo na kršćanskom dijelu Mediterana.
Luke i moli određuju načine na koje brodovi u njih stižu i uz njih pristaju, nude im sprave i pomagače: kormila, vitla, bove, užad, pajete, cime, grope (razne stilove vezanja gropa, koji se razlikuju od mora do mora), pilote i pehare, karte i portulane, zastave i znakove kojima se sporazumijeva paluba s palubom, kapetan s kapetanom. Uz njihovu pomoć znamo više i o brodskim posadama: kako se okupljaju i što ih drži zajedno, kakav im je govor kad su na moru i kad se vrate s plovidbe. Malo tko zna kakva je izdržljivost bitve za koju se vežemo na molu ili težina sidra koje bacamo u luci. Odoljet ću kušnji da govorim o krijumčarenju, koje je ponekad zagonetno kao samo more, složenije od kopna: ono je možda najtananija veza meñu njima dvoma. Lučke kapetanije i ne gaje nadu da će kontrabandijerima stati na kraj: oni su jednako vješti na moru i na kraju. Što li se sve može reći o lupeštini: u nekim gradovima Mediterana, napose u lukama, ona je više od obična umijeća.
O Mediterancima se govori ozbiljno ili ironično: kako su postali građani, ribari, moreplovci ili pak zašto su ostali seljani, čobani, žabari. Mediteranski su domoroci više pripadali gradu nego državi ili naciji. Gradovi su za njih bili i država, i nacija, i još nešto povrh. Grañani su više željeli biti patriciji nego republikanci. Saobraćali su jedni s drugima, radije nego s čeljadi iz unutrašnjosti. Nju su potcjenjivali i podsmjehivali joj se. U tome su plemenitaši i pučani bili jednaki: pridošlicama su prepuštali niže poslove u gradu, grublje u luci. Primorci se meñu sobom razlikuju po odnosu spram mora: jedni podižu kuće uza nj, drugi se odmiču od njega da ne izgube čvrsto tlo pod nogama; ovi ga gledaju pred sobom, oni mu okreću leña. Starosjedioci i došljaci različito govore o moru. Oni kojima je najbliže smatraju da o njemu ne treba ni govoriti, da se ono podrazumijeva. Jedni se u njemu moče, drugi to ne čine.
Neki su skinuli kapu pred morem, neki su je zadržali u svojoj nošnji. Mediteran ju je namijenio kapetanima.
Otoci su osobita mjesta. Razvrstavaju se na mnogo načina: koliko je koji udaljen od prve obale, kakav je kanal što ga od nje dijeli, može li se prijeći na vesla: tu se najbolje vidi koliko more doista spaja, a koliko razdvaja. Razlikuju se i po izgledu ili dojmu koji odaju: jedni kao da plove ili tonu, drugi kao da su usidreni ili okamenjeni; ovi su samo ostaci kopna, otrgnuti i nedovršeni, oni su se pravovremeno odvojili i postali samostalni, manje ili više dovoljni sami sebi. Neki su u potpunu neredu i rasulu, na nekima je opet sve na svom mjestu tako da se čini kako je tu moguće uspostaviti idealan poredak. Otocima se pridaju ljudska obilježja i raspoloženja: i oni su osamljeni, tihi, žedni, goli, pusti, nepoznati, ukleti, ponekad sretni ili blaženi. Ne raspoređuju se samo po sličnosti nego i po povezanosti. Dva nam obrasca nudi antička podjela: Sporadi i Cikladi u Egejskom moru (nekim su monastičkim bratovštinama, cenobitima, na primjer, takvi rasporedi bili vjerojatno uzorom). Tako su raspoređeni i Balearski otoci s rasutim Pitiuzima, i Jadranski s Kornatima, i mali Elafitski arhipelag kraj Dubrovnika, kao i onaj od Hyeresa između Lionskog zaljeva i Azurne obale te, preko puta, Kerkennah južno od Tunisa, Liparski otoci u Tirenskom moru i Toskanski između Tirenskoga i Ligurskog. Neki stari otoci, Malta na primjer sa svojim viteškim redom, Sicilija sa svojom slavnom prošlošću, možda i Korzika, ne trpe uopćavanja. Najviše su zapostavljeni, više nego ijedan drugi oblik krasa, školji, osobito oni bez vrtača i pitke vode: ako se ne uključe u kakav priznati arhipelag gube oznaku u protokolu obale, ostaju dovijeka otpadnici, neženje, anahoreti. Hridi koje strše na rubovima otoka potaknule su priče o strahotama i sablastima: na Mediteranu se u takve priče vjeruje više nego drugdje.
Otoci često postaju mjestima sabranosti ili smirenja, kajanja ili ispaštanja, izgona ili zatočenja: otud toliki samostani, zatvori i azili na njima, ustanove što ponekad dovode do krajnosti otočni položaj i sudbinu. I oni najsretniji, poput Atlantide, tonuli su u more zajedno s gradovima i lukama na njima. Zajednička je osobina većine otoka iščekivanje onog što će se dogoditi. I najmanji među njima čekaju barem brod koji treba pristati, vijesti koje donosi, prizor ili događaj. Otočani imaju više vremena za čekanje nego drugi: čekanje je obilježje njihova vremena. Nekoć se pokapalo mrtve na otocima za koje se vjerovalo da su izvan vremena. Slavna prošlost i taština koja iz nje proizlazi navodili su veće i jače otoke da se natječu s kontinentom, da se mjere s vlastitom epohom. Ne može se točno utvrditi kakvi su uzroci i posljedice takvih pojava na Mediteranu.
Odlomak iz knjige koju još uvek možete poručiti preko sajta knjižara.com
Objavio VBZ i podgorički CID
In Memoriam, Predragu Matvejeviću (1932-2017), prijatelju Hiperboreje.
Mirno putuj, kapetane.
